Razumijevanje kulturoloških nijansi njemačkog jezika

Učenje njemačke gramatike i vokabulara daleko će vam pomoći, ali samo po sebi ne znači da zvučite ispravno. Rečenica može biti savršeno točna, a ipak loše shvaćena, jer njemački jezik nosi sloj društvenog značenja koji nijedna tablica konjugacije u udžbeniku ne obuhvaća. Ovo poglavlje govori o tom sloju: kulturnoj inteligenciji ugrađenoj u sam jezik, signalima koje šaljete jednom zamjenicom, razlogu zašto uljudan zahtjev može zvučati kao naredba engleskim ušima i riječima koje otkrivaju kako govornici njemačkog jezika vide svijet. Razumijevanje ovih stvari razlikuje učenika koji tečno govori jezik od onoga koji se istinski osjeća opušteno. Ako želite praktične fraze koje možete izgovoriti u svakodnevnim situacijama, pogledajte naše poglavlje o bitne njemačke fraze za svakodnevni život; ovdje objašnjavamo zašto te fraze funkcioniraju onako kako funkcioniraju.

Sie i du: najnabijeniji izbor u njemačkom jeziku

Njemački jezik ima dvije riječi za „ti“. Sie je formalno oslovljavanje, du je neformalno, a biranje između njih je najkulturološki najopterećenija odluka koju učenik donosi svaki put kad otvori usta. Engleski je izgubio tu razliku prije stoljeća, tako da ne postoji instinkt na koji se treba osloniti. Sie označava distancu, poštovanje i određenu pažljivu uljudnost; du označava bliskost, jednakost i pripadnost. To dvoje nije zamjenjivo, a korištenje pogrešne riječi nije mali gramatički propust. To je društvena izjava i ljudi je čitaju kao jednu. Ispravno oslovljavanje manje se odnosi na pravila, a više na ispravno tumačenje odnosa, što je upravo razlog zašto se u početku čini tako teškim.

Sigurna zadana naredba s bilo kojom odraslom osobom koju ne poznajete je Sie. Sie koristite sa strancima, osobljem u trgovini, službenicima, susjedima kojima ste samo kimnuli i gotovo svima na poslu kada počnete raditi. Du koristite s obitelji, bliskim prijateljima, djecom do otprilike sredine tinejdžerskih godina i, otkrivajuće, sa životinjama i s Bogom: molitve i kućni ljubimci oboje uzimaju du, jer se oba obraćaju iz mjesta intimnosti, a ne distance. To sparivanje vam govori nešto stvarno o tome što du znači. Nije samo "ležerno". Označava vezu. Zato prerano iznošenje du može djelovati pretenciozno, kao da ste zatražili bliskost koja nije zaslužena.

Prijelaz iz riječi "Sie" u "du" nije nešto u što se spontano prepuštate. Nudi se, i postoji bonton o tome tko ga nudi. Po običaju, osoba višeg ranga upućuje poziv: starija osoba mlađoj, stariji kolega mlađem, a tradicionalno žena muškarcu. Kao novopridošli ili mlađi član stranke, vaš je posao obično čekati. Ako niste sigurni, nastavite koristiti "Sie" i pustite drugu osobu da napravi potez. Ponuda često dolazi s malim ritualom, frazom poput "Wollen wir uns duzen?" ("Hoćemo li jedno drugome reći "du?") ili "Wir können uns ruhig duzen" ("Možemo rado koristiti "du"), ponekad zapečaćenom rukovanjem ili zajedničkim pićem. Nakon što se "du" ponudi i prihvati, trajno je među vama. Nema povratka na "Sie" bez signaliziranja da je nešto pošlo po zlu u vezi.

Radno mjesto je mjesto gdje se pravila najbrže mijenjaju i tu se novopridošli spotiču. Mnogi startupi, tehnološke tvrtke, agencije i međunarodne tvrtke sada su "du" posvuda, od pripravnika do generalnog direktora, a pojavljivanje s ukočenim "Sie" tamo može se pročitati kao hladno ili odsutno. Pa ipak, mnoge tradicionalne tvrtke, banke, odvjetnički uredi, javna uprava i starije ili konzervativnije tvrtke ostaju čvrsto "Sie", a zavaravanje starijeg kolege nepozvanog tamo je pravi pogrešan korak. Ne postoji način da se izvana sazna kakvom ste se mjestu pridružili. Pouzdana strategija je slušati jedan dan, primijetiti kako se ljudi obraćaju jedni drugima i slijediti primjer onih oko sebe umjesto da sami odlučujete. Nepozvano "du" upućeno pogrešnoj osobi se čuje ili kao nespretno ili pomalo uvredljivo, tvrdnja o familijarnosti koju druga osoba nije iskazala.

Postoji i istinska siva zona koju čak i izvorni govornici smatraju neugodnom, i vrijedi znati da postoji kako ne biste pomislili da je zbrka samo vaša. Susjedi dugi niz godina, kolega s kojim se dobro slažete, ali se nikada niste formalno zamijenili, prijatelj prijatelja: ovi odnosi mogu se nalaziti u neugodnoj sredini gdje se ni Sie ni du ne čine sasvim ispravnima, a ljudi ponekad u potpunosti izbjegavaju izravno obraćanje kako bi izbjegli izbor. Dobra vijest za učenika je da nitko ne očekuje da se u tome besprijekorno snalazite. Izbjegavanje Sie, održavanje opreza i dopuštanje drugima da nude du održat će vas na sigurnom tlu gotovo svugdje, a povremena pretjerana formalnost se puno lakše oprašta od previše familijarnog du.

Zašto njemački zahtjevi zvuče tako grubo engleskim ušima

Pridošlice iz kultura engleskog govornog područja često nakon prvih tjedana u Njemačkoj odlaze s dojmom da su ljudi grubi, čak i grubi. Obično se ništa grubo nije dogodilo. Ono što primjećuju jest razlika u mehanizmu jezika, u načinu na koji su zahtjevi, mišljenja i upute upakirani. Engleski, posebno britanski i američki engleski, svoje zahtjeve omotava mekim punjenjem: „Could you possible“, „Would you smeta“, „I was just wondering if“, „sorry to bother you“. Njemački to čini puno rjeđe. Zahtjev koji bi na engleskom stigao ublažen kondicionalima često se na njemačkom jeziku pojavljuje kao običan imperativ. „Bringen Sie mir bitte einen Kaffee“ doslovno se prevodi kao „Bringen mi a coffee, please“, a govorniku engleskog jezika imperativ zvuči kao naredba. Za govornika njemačkog jezika to je jednostavno normalan, pristojan način da se zatraži, a bitte („please“) obavlja posao pristojnosti koji engleski jezik raspoređuje na cijelu frazu za zaštitu.

Ključno je shvatiti da je izravnost značajka forme, a ne stav govornika. Njemačka pristojnost živi u specifičnim oznakama, prije svega bitte i samom obliku Sie, a ne u općoj magli omekšavanja jezika. Budući da njemački ne raspršuje "molim", "oprostite" i "hvala" kroz svaku rečenicu kao što to čini engleski, govornici engleskog jezika mogu pogrešno protumačiti odsutnost tog popunjavanja kao hladnoću. Nije tako. Njemački kolega koji vam izravno kaže da vaš nacrt ima tri greške ne napada vas; oni vam učinkovito daju točne informacije, što je u njihovom smislu oblik poštovanja prema vašem vremenu. Očekuje se da povratne informacije budu jasne i neukrašene, a uljepšavanje se čak može protumačiti kao izbjegavajuće, kao da skrivate pravu poruku.

To ide u oba smjera i vrijedi znati kako vas drugi čuju, ne samo kako vi čujete druge. Ista neizravnost koja se engleskom govorniku čini pristojnom, njemačkom slušatelju može djelovati nejasno ili čak neiskreno. Ako kažete „možda bismo htjeli razmisliti o tome da ovo u nekom trenutku revidiramo“, njemački kolega možda iskreno neće primijetiti da tražite promjenu ili će posumnjati da ste lukavi jer nećete samo reći ono što mislite. Anglo-izravnost, shvaćena kao uljudnost, može se pretvoriti u izbjegavanje. Jasno reći što želite, što mislite i što vam treba nije nepristojno u Njemačkoj. To je uljudna opcija, jer dovoljno poštuje drugu osobu da bude iskrena i da joj uštedi trud s dešifriranjem vas.

Ćaskanje je drugo mjesto gdje se ova razlika pokazuje i otkriva novopridošle. Nijemci općenito manje koriste lagano, automatsko brbljanje koje uljepšava susrete na engleskom jeziku i povlače čvršću granicu između pristojnih formula i iskrenih pitanja. „Wie geht's?“ („Kako ste?“) je tipičan primjer: za govornika engleskog jezika to je pozdrav koji očekuje samo „dobro, hvala“, ali mnogi Nijemci to tretiraju kao pravo pitanje i mogu na njega iskreno odgovoriti, donekle opširno. Postavite ga ležerno i možete dobiti potpuniji odgovor nego što ste očekivali, što nije neobičnost već iskrenost, nevoljkost da se kaže nešto što ne misle. Druga strana je da razgovor brže dolazi do suštine. Dok engleska razmjena može potrošiti minute na vrijeme i ljubaznosti, njemačka često brzo prelazi na samu temu, a tišine se toleriraju ugodnije nego da se žurno popunjavaju. Prepoznavanje ovoga sprječava vas da čitate izravnost tamo gdje postoji samo drugačiji tempo.

Ništa od ovoga ne znači da biste trebali ukloniti svu toplinu iz svog govora ili izvesti karikaturu teutonske izravnosti. To znači rekalibraciju: koristite bitte velikodušno, zadržite oblik Sie gdje mu je mjesto, a zatim jasno iznesite svoju stvarnu poantu umjesto da je zakopate pod uvjetne naredbe. Nakon što prestanete izravnost doživljavati kao agresiju, nestaje velik dio svakodnevnog trenja i počinjete smatrati jasnoću smirujućom. Emocionalna strana ove prilagodbe, kulturni šok zbog toga što ste na meti njemačke iskrenosti i učenje da je ne shvaćate osobno, veća je tema sama po sebi, a obrađujemo je u našem poglavlju o izazovi kulturne prilagodbeOvdje je poanta uža i tiče se samog jezika: izravnost koju čujete ugrađena je u način na koji njemački jezik formulira stvari i nije usmjerena na vas.

Jedan jezik, mnogo glasova: dijalekt i regionalni identitet

Njemački jezik koji učite na tečaju je Hochdeutsch, standardni visokonjemački, i vrijedi odmah na početku jasno reći da je to prava stvar za učenje i da funkcionira svugdje. Hochdeutsch je njemački jezik koji se koristi u školama, nacionalnoj televiziji, novinama, službenom poslovanju i formalnom pisanju diljem zemlje. Svi ga razumiju, a govorenje njime označava vas kao nekoga tko je pravilno naučio jezik, a ne kao autsajdera koji je pogriješio. Dakle, prije svega, uvjeravanje: ne morate savladati dijalekt da biste živjeli, radili i bili shvaćeni u Njemačkoj. Ono što vam je potrebno jest shvatiti da se ispod standarda nalazi bogat svijet regionalnih govora, jer kada ga upoznate, htjet ćete znati što se događa.

Njemački dijalekti nisu neuredne verzije Hochdeutscha. To su stari, zasebni oblici govora s vlastitim vokabularom, glasovima i gramatikom, te nose duboki regionalni ponos. Bairisch (bavarski) na jugoistoku, Schwäbisch (švapski) oko Stuttgarta, Sächsisch (saksonski) na istoku, Kölsch u i oko Kölna te Plattdeutsch (niskonjemački) na sjeveru među najpoznatijima su, a mogu se toliko oštro razlikovati jedan od drugoga da govornici s suprotnih krajeva zemlje teško prate međusobni široki dijalekt. Izvan njemačkih granica slika se dodatno širi: švicarski njemački (Schweizerdeutsch) i austrijski njemački su svoja vlastita područja, dovoljno bliska da budu obiteljska, ali dovoljno udaljena da se čak i samouvjereni učenici mogu prepoznati. Dijalekt nije samo način govora; to je oznaka odakle netko dolazi i izvor identiteta na koji su obično ponosni.

Taj identitet najjasnije možete čuti u načinu na koji vas ljudi pozdravljaju, a pozdravi dijele zemlju otprilike od sjevera prema jugu. U većem dijelu sjevera, a posebno oko Hamburga i obale, "Moin" (ili "Moin Moin") služi kao univerzalni pozdrav u bilo koje doba dana, unatoč tome što zvuči kao da bi trebao značiti "jutro". Putujte na jug u Bavarsku i Austriju i dočekat će vas "Grüß Gott" ("Bog te pozdravio"), a među prijateljima i "Servus", što služi i kao pozdrav i kao doviđenja. Kada Bavarac kaže Grüß Gott ili Servus umjesto standardnog "Guten Tag", tiho vam govori tko je i gdje se nalazite. Posezanje za lokalnim pozdravom jedna je od najtoplijih malih gesti koje pridošlica može učiniti. To signalizira da ste primijetili mjesto na kojem se nalazite i da ga poštujete.

Za učenika, praktični stav je opuštena znatiželja, a ne tjeskoba. Bit ćete podučavani i govorit ćete Hochdeutsch, a to će vas nositi kroz svaku formalnu situaciju i većinu svakodnevnih. Kada vas u seoskoj pekari ili bavarskom pivskom vrtu preplavi snažan dijalekt, sasvim je u redu nasmiješiti se i zamoliti osobu da to ponovi na Hochdeutschu; lokalno stanovništvo lako prelazi na drugi jezik i rijetko im smeta. S vremenom ćete naučiti nekoliko regionalnih riječi i pozdrava tamo gdje živite, a njihovo korištenje je pravi most prema zajednici, znak da se naseljavate, a ne samo da prolazite. Tretirajte dijalekt kao boju i vezu, a ne kao drugi jezik koji morate svladati.

Riječi koje postoje samo u njemačkom jeziku

Svaki jezik ima ideje koje se potrudio imenovati, a riječi koje kultura svakodnevno koristi tiha su mapa onoga do čega joj je stalo. Njemački je poznat po sažetim riječima koje engleski može prevesti samo cijelom rečenicom, a učenje nekoliko njih uči vas kulturi istovremeno kao i vokabularu. Gemütlichkeit je topao, ugodan, neužurbani osjećaj udobne sobe i dobrog društva, atmosfera koju bi trebao imati kafić osvijetljen svijećama ili kuhinja prijatelja; blizu je danskom hyggeu i nešto je što Nijemci aktivno cijene i pokušavaju stvoriti. Feierabend je trenutak kada radni dan završava i večer postaje vaša, a tretira se gotovo kao mala dnevna ceremonija: poželjeti nekome „Schönen Feierabend“ znači poželjeti mu dobar, zasluženi odmor, a ideja da je vrijeme nakon posla zaista zabranjeno ugrađena je u to.

Druge riječi otkrivaju suhoparniju, upućeniju stranu. Schadenfreude, malo zadovoljstvo u tuđoj nesreći, toliko je korisno da ga je engleski posudio na veliko. Fernweh je bol zbog toga što je negdje daleko, zrcalna slika nostalgije, čežnja za udaljenošću. Verschlimmbesserung imenuje poboljšanje koje stvari pogoršava, popravak koji nešto drugo kvari, riječ koja je mogla doći samo iz kulture koja pažljivo razmišlja o procesu. Kummerspeck, doslovno „slanina od tuge“, je težina dobivena emocionalnim jedenjem, ironična i privržena istovremeno. Sturmfrei je sloboda da imate kuću samo za sebe, tinejdžerska riječ za prazan dom i priliku da radite što želite. A dvije mirnije vrijednosti stoje iza većeg dijela svakodnevnog života: Ordnung, red, osjećaj da stvari trebaju biti na svom mjestu i učinjene na pravi način, i Feingefühl, fina, taktična osjetljivost na situaciju ili osjećaje druge osobe. Ne morate koristiti ove riječi da biste impresionirali nekoga; njihovo uočavanje govori vam što jezik smatra vrijednim imenovati.

Korisnije vašem uhu od bilo čega drugog su male riječi koje gotovo da nemaju rječničko značenje, a ipak govor čine izvornim. Njemački je pun modalnih čestica, malih nenaglašenih riječi poput mal, ja, halt, eben, doch i schon koje rečenici daju stav umjesto da dodaju činjenice. Izostavite ih i vaš njemački će biti ispravan, ali neobično ravan i nagao; stavite ih i odjednom ćete zvučati kao osoba, a ne kao udžbenik. Mal ublažava zahtjev i čini ga ležernim: „Komm mal her“ je opušteno „dođi ovamo“ gdje obično „Komm her“ zvuči kao naredba. Ja, ubačeno usred rečenice, apelira na nešto što oboje već znate: „Das ist ja toll“ znači „to je sjajno“ s notom zajedničkog, pomalo iznenađenog prepoznavanja. Halt i eben izražavaju rezignirano „tako je jednostavno“: „Das ist halt so“ sliježe ramenima na nepromjenjivu činjenicu. Schon, osim svog svakodnevnog značenja „već“, funkcionira kao čestica koja daje poantu dok istovremeno aludira na rezervaciju: „Das ist schon gut“ može značiti „to je u redu, stvarno“, umirujuće, ali s prizvukom „ostavi to tako“. Ono što je svima njima zajedničko jest da dodaju osjećaj i stav, a ne informaciju, a izvorni govornici ih stalno koriste bez razmišljanja.

Dva najisplativija za savladati su doch i mal, a doch prije svega zaslužuje pravu pažnju jer radi nešto za što engleski nema jednu riječ. Njegova glavna zadaća je proturječiti negaciji: ako netko kaže „Du kommst nicht mit“ („Ne ideš dalje“) i ti ideš, odgovoriš jednostavno „Doch“, što znači „Da, idem“, što je u izravnoj suprotnosti s pretpostavkom. Engleski mora posegnuti za „Da, idem“ ili „Naprotiv“; njemački ima jednu riječ. Ali doch također postoji unutar rečenica kao čestica, gdje se obraća nečemu s čime misliš da bi se slušatelj stvarno trebao složiti ili što već zna: „Das weißt du doch“ znači „ali ti to znaš“, s blagim „hajde“ iza toga. Nemojte pokušavati prevesti ove čestice jednu po jednu, jer se ne podudaraju s engleskim riječima. Umjesto toga, osluškujte gdje ih izvorni govornici ubacuju, kopirajte obrasce i pustite da vaše uho nauči njihov osjećaj. Ispravno izgovaranje doch i mal jedan je od najbržih načina da prestanete zvučati kao stranac koji čita iz priručnika s izrazima.

Titule, pisma i registar službenosti

Uz razliku između zamjenica Sie i du postoji paralelno pitanje imena, a ono slijedi istu logiku udaljenosti i bliskosti. U svakom formalnom ili profesionalnom okruženju zadano je Herr ili Frau plus prezime: Herr Schmidt, Frau Weber. Imena u njemačkom jeziku su istinski intimna i pripadaju prijateljima, obitelji i, sve češće, neformalnim du radnim mjestima. Posezanje za nečijim imenom bez poziva u formalnom kontekstu osjeća se jednako napadno kao i direktan prelazak na du, a to dvoje obično putuje zajedno. U pravilu, ime ide s du, a prezime sa Sie, pa kad znate koju zamjenicu koristi veza, već znate koje ime koristiti. Ako niste sigurni, Herr ili Frau plus prezime je uljudan i siguran izbor, baš kao što je i Sie.

Akademske titule su nekoć bile vrlo važne i izblijedjele su, ali nisu nestale. Prije jedne generacije bilo je normalno oslovljavati doktora s „Herr Doktor“ ili „Frau Doktor Müller“, uključajući titulu u ime, a u medicini, pravu, akademskim krugovima i među starijim ili formalnijim Nijemcima to ćete i dalje susresti. To je postalo mnogo rjeđe u svakodnevnom životu i većina ljudi mlađih od srednjih godina to neće očekivati, ali to se zadržava, a na službenim dokumentima i pismima doktorat se i dalje rutinski upisuje u ime. Nećete nikoga uvrijediti izostavljanjem titule u ležernom govoru, ali korisno je prepoznati konvenciju kada se s njom susrećete i znati da je u formalnom pismu reprodukcija nečije titule točno onako kako se pojavljuje mala ljubaznost.

Pisani njemački jezik je registar sam po sebi, formalniji od govora i vezan za utvrđene formule koje kopirate, a ne izmišljate. Pismo ili formalniji e-mail nekome koga ne poznajete po imenu počinje s „Sehr geehrte Damen und Herren“ („Poštovani gospodine/gospođo“) i završava s „Mit freundlichen Grüßen“ („S prijateljskim pozdravima“, standardni ekvivalent za „S poštovanjem“). Ako znate ime, ono postaje „Sehr geehrte Frau Weber“ ili „Sehr geehrter Herr Schmidt“, uz napomenu da se završetak geehrte mijenja s rodom. Među ljudima koji već koriste du, topliji početak „Liebe“ ili „Lieber“ i završetak poput „Viele Grüße“ ili „Beste Grüße“ bolje pristaju. Ove formule nisu ukras; one se očekuju, a ako ih odmah ispravno napišete, signalizira da razumijete kako funkcionira njemačka korespondencija. Naučite dva ili tri standardna početka i završetka i moći ćete se nositi s gotovo svakim pismom koje trebate napisati.

Nekoliko malih konvencija iznenađuje učenike i vrijedi ih znati, jer su to detalji koji označavaju pažljivo pisanje. Nakon pozdrava njemački jezik koristi zarez, a ne dvotočku, i, neobično za englesko oko, prva riječ u tekstu počinje malim slovom, budući da se rečenica tretira kao nastavak pozdrava. Dakle, pismo glasi „Sehr geehrte Frau Weber“, a zatim se sljedeći redak otvara malim slovom. E-pošta je nešto od ovoga ublažila, a poruke između kolega koji koriste du mogu biti kratke i opuštene kao i bilo gdje drugdje, ali formalni predložak i dalje uređuje sve službeno, svaki prvi kontakt i svako pismo vlasti, stanodavcu ili tvrtki. U slučaju sumnje, pogriješite formalno: njemačkog čitatelja nikada ne iritira pismo koje je malo previše točno, dok se preležerno otvaranje prema strancu čita kao nemarno. Pisani registar nagrađuje malo truda, a trud je malen nakon što se zapamti nekoliko formula.

Na krajnjem formalnom kraju nalazi se Beamtendeutsch, također nazvan Amtsdeutsch, gusti službeni jezik njemačke birokracije. To je jezik ovlaštenja, poreznih obavijesti, obrazaca i administrativnih odluka, i zaista je težak, izgrađen od dugih imenskih lanaca, pasivnih konstrukcija i arhaičnih fraziranja koje čak i izvorni govornici smatraju teškim. To je zapravo vlastiti dijalekt i borba s njim nije neuspjeh vašeg njemačkog jezika. Kada vas pismo Behörde (javne vlasti) porazi, to je normalno i razuman odgovor je potražiti pomoć u dešifriranju, a ne pretpostaviti da ste propustili nešto očito. Ovaj administrativni jezik je sama po sebi velika tema, a naše poglavlje o preživjela njemačka birokracija izravno se bavi obrascima i pismima. Za potrebe ovog poglavlja, poanta je jednostavno da je službeni pisani njemački jezik zaseban registar s vlastitim konvencijama, a tretiranje njega kao takvog štedi mnogo nepotrebne sumnje u sebe.

Kako povijest još uvijek živi u riječima

Njemački se ne govori u vakuumu i više od većine jezika nosi težinu nedavne prošlosti zemlje u svom vokabularu. Dvadeseto stoljeće ostavilo je tragove na jeziku koje učenik može razumjeti, jer objašnjavaju zašto Nijemci s vidljivom pažnjom rukuju određenim riječima. Nacistički režim je jezik u velikoj mjeri savio u propagandu, i kao rezultat toga, brojne riječi su sada obojene tom asocijacijom te se namjerno biraju ili izbjegavaju. „Rasse“ (rasa), na primjer, riječ je koju većina Nijemaca sada oprezno koristi i često zamjenjuje drugim pojmovima, upravo zbog onoga što je trebala značiti, a cijeli vokabular tog doba tretira se kao radioaktivan. To nije gadljivost. To je svjestan, kolektivni napor da se jezik održi čistim od pojmova vezanih uz zločine iz prošlosti, a to ćete čuti u općoj preferenciji odmjerenog, neutralnog izražavanja u javnom diskursu.

Četrdesetogodišnja podjela zemlje ostavila je svoje mirnije tragove. Istočna i Zapadna Njemačka razvile su odvojene vokabulare za odvojene živote svojih građana, i premda je ponovno ujedinjenje 1990. spojilo te dvije riječi, neke od razlika su i dalje prisutne, posebno među starijim govornicima. Riječi koje su bile svakodnevne u Njemačkoj Demokratskoj Republici, poput „Plattenbau“ za montažne betonske stambene blokove ili „Broiler“ za pečenu piletinu u dijelovima istoka, nalazile su se uz zapadne izraze iz potrošačke ekonomije koju istok nije imao. Većina toga se stopila u jedan zajednički standard, ali to je podsjetnik da jedan jezik može sadržavati dvije nedavne povijesti i da mjesto odakle riječ dolazi i dalje može nositi slabašan naboj identiteta.

Njemački je jezik oduvijek upijao riječi izvana, a promatranje onoga što posuđuje još je jedan način čitanja kulture. Poslijeratni ekonomski procvat, Wirtschaftswunder, doveo je milijune gastarbajtera (gostujućih radnika) iz Turske, Italije, Grčke i drugih mjesta, a desetljeća migracija utkala su nove riječi i ritmove u svakodnevni njemački jezik, posebno u gradovima. Još je vidljiviji stalan priljev engleskog jezika, toliko sveprisutan u poslovanju, tehnologiji i kulturi mladih da je zaradio vlastito polušaljivo ime, Denglisch, mješavinu riječi Deutsch i English. Nijemci rado kažu „downloaden“ (preuzeti) ili „das Meeting“ i savijaju posuđene glagole u njemačku gramatiku. Neki stariji govornici gunđaju zbog toga, što samo po sebi govori da Nijemci ozbiljno shvaćaju stanje svog jezika. Za učenika, Denglisch je uglavnom mala milost: poznata engleska riječ često će vas provesti kroz to, iako se isplati primijetiti da posuđene riječi ponekad mijenjaju značenje, kao kod „Handy“, što je njemački za mobitel, a ne engleski pridjev.

Humor, ironija i granice koje ne prelaziš

Postoji trajni mit da Nijemci nemaju smisla za humor. Imaju ga; on jednostavno loše prelazi jezični jaz, što je druga stvar. Njemački humor je suh, decentan i sklon igri riječi, a velik dio ovisi o dvostrukim značenjima određenih njemačkih riječi, tako da ne može preživjeti prijevod. Igra riječi koja se temelji na Kamm-u, što znači i češalj za kosu i saće, ili na zvuku engleske posuđenice koja slijeće unutar njemačke rečenice, istinski je smiješna na njemačkom, a na engleskom jednostavno nestaje. Reputacija nedostatka humora uglavnom je posljedica susreta stranaca s Nijemcima na drugom jeziku, u formalnim okruženjima, gdje nitko nije najduhovitiji. Provedite vrijeme s Nijemcima među prijateljima i na dijalektu i duhovitost je očito prisutna.

Vrsta humora koja se ne prenosi, i s kojom bi novopridošli trebali biti oprezni, jest sarkazam i ironija izneseni bezizražajno. Na vlastitom jeziku možete reći suprotno od onoga što mislite i vjerovati da će vaš ton prenijeti šalu; na drugom jeziku i u kulturi koja već cijeni jasno izgovaranje onoga što mislite, ta sigurnosna mreža je nestala. Sarkazam koji bi se kod kuće čitao kao očito razigran može zvučati bezizražajno ili se shvatiti doslovno, a tešku ironiju od nekoga čiji se njemački još uvijek razvija lako je krivo protumačiti. Ovo nije pravilo protiv šale, koja je dobrodošla i brzo zagrijava odnose. Prijedlog je da pustite humor da raste kako raste vaša tečnost i vaše čitanje prostorije, te da se oslanjate na zajedničku, dobroćudnu duhovitost, a ne na oštru ironiju dok se još snalazite.

Konačno, lagana riječ o istinskim tabuima, jer se nekoliko crta zaista ne smije prelaziti. Spominjanje nacističkog doba, Hitlera i srodne simbole nije materijal za šalu u Njemačkoj, točka; tema se tretira s ozbiljnošću koja odražava stvarnu povijesnu odgovornost, a ležerne šale o njoj odmah će prekinuti razgovor i ostaviti dobar dojam. Određene riječi i geste vezane uz to razdoblje društveno su neprihvatljive, a neke su potpuno ilegalne. Osim povijesti, svakodnevni tabui su blaži, ali stvarni: nepozvani du nekome tko je očekivao Sie, kao što smo vidjeli, i preosobna pitanja na početku poznanstva. Prerano pitanje novom kolegi koliko zarađuje, zašto nema djecu ili kakve su mu stavove o religiji čita se kao nametljivo, jer Nijemci općenito drže privatni život i ćaskanje odvojenijima od mnogih kultura. Ništa od ovoga nije teško izbjeći. Tretirajte povijest zemlje s poštovanjem, dopustite da se bliskost izgradi prije nego što postanete osobni i pročitajte signale Sie i du, i bit ćete na čvrstom tlu.

Primjena kulturne tečnosti u praksi

Dobra vijest je da ništa od ovoga ne zahtijeva da budete savršeni od prvog dana. Kulturni sloj njemačkog jezika uči se na isti način kao i gramatika, izlaganjem i ponavljanjem, a Nijemci opraštaju novopridošlima koji očito ulažu iskren trud. Navike koje su najvažnije su male i sigurne: prema zadanim postavkama koristite Sie i Herr ili Frau plus prezime dok vas ne pozovu bliže, slobodno koristite bitte, a zatim jasno recite što mislite i dopustite osobi višeg ranga da vam kaže du. Ako tih nekoliko stvari budete u pravu, glatko ćete se snaći u velikoj većini situacija, a ostalo ćete usvojiti živeći tamo.

Kako biste učenje učinili aktivnim, obratite pozornost na modalne čestice dok slušate, jer su mal, ja, halt, eben i doch posvuda kada ih počnete primjećivati, a kopiranje mjesta gdje ih izvorni govornici postavljaju najbrži je put do prirodnog zvuka. Čitajte službena pisma polako i potražite pomoć s Beamtendeutsch umjesto da za to krivite svoj njemački. Naučite lokalni pozdrav u mjestu u kojem živite, bilo da je to Moin na sjeveru ili Grüß Gott na jugu, i koristite ga. Gledanje njemačke televizije, od kriminalističke drame Tatort nedjeljom navečer do vijesti Tagesschau, trenira vaše uho i za standardni registar i za regionalnu boju ispod njega.

Odavde, nekoliko susjednih poglavlja zaokružit će sliku. Za konkretne fraze koje se koriste u trgovinama, uredima i pozdravima, pogledajte bitne njemačke fraze za svakodnevni životAko birate kako učiti, naš vodič za istraživanje metoda učenja njemačkog jezika iznosi opcije i uključivanje njemačkog jezika u svakodnevni život pokazuje kako se stalno usavršavati kroz svakodnevno izlaganje. Kada se sam jezik čini kao prepreka, savjeti za prevladavanje jezičnih barijera na njemačkom jeziku nudi praktične načine. Gramatika i vokabular otvaraju vrata; kulturne nijanse njemačkog jezika omogućuju vam da prođete kroz njih i osjećate se kao kod kuće s druge strane.