Njemačka planira proširiti popis sigurnih zemalja unatoč presudi Suda EU-a

Njemačka savezna vlada priprema veliku promjenu u politici azila nastojeći proširiti svoj popis sigurnih zemalja podrijetla, a istovremeno smanjiti ulogu Bundesrata u procesu odobravanja. Prema trenutnom sustavu, dodavanje zemlje na popis sigurnih zemalja zahtijeva zakonodavni proces i dogovor između oba parlamentarna doma, što je često zastajalo zbog protivljenja određenih političkih stranaka, posebno Zelenih i Ljevice.

Novi prijedlog koalicije CDU/CSU-SPD omogućio bi određivanje sigurnih zemalja podrijetla putem vladine uredbe, a ne glasovanjem u parlamentu. Ova proceduralna promjena uklonila bi pravo veta Bundesrata, omogućujući vladi da djeluje jednostrano. Ministar unutarnjih poslova Alexander Dobrindt tvrdio je da bi to ubrzalo donošenje odluka i ojačalo sposobnost vlade da pošalje jasan signal ljudima iz zemalja s vrlo niskim stopama odobrenja azila da njihovi zahtjevi vjerojatno neće biti uspješni.

Kriteriji za klasifikaciju sigurne zemlje prema pravu EU-a

Europski sud pravde (ESP) nedavno je pojasnio pravni okvir za određivanje sigurnih zemalja podrijetla. Sud je presudio da države članice EU-a mogu usvojiti takve klasifikacije kako bi ubrzale postupke azila, pod uvjetom da jasno otkriju izvore korištene u svojim procjenama. Ključno je da je ESP naglasio da se zemlja može smatrati sigurnom samo ako je cijelo stanovništvo, uključujući ranjive manjine, zaštićeno od progona.

Presuda je također potvrdila da migranti moraju moći osporiti određivanje sigurnih zemalja na sudu, osiguravajući sudski nadzor. U praksi to znači da se zemlje u kojima se određene skupine - poput LGBTQ+ osoba - suočavaju s pravnom diskriminacijom ili rizikom od štete - ne mogu označiti kao sigurne bez kršenja prava EU-a. Ova je točka posebno relevantna za prijedloge za uključivanje Alžira i Tunisa na njemački popis, budući da su istospolni odnosi i dalje kriminalizirani u objema zemljama.

Trenutni i predloženi popis sigurnih zemalja

Njemačka trenutno priznaje deset zemalja izvan EU kao sigurna podrijetla: Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Gruziju, Ganu, Kosovo, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru, Moldaviju, Senegal i Srbiju. Vlada ima za cilj proširiti ovaj popis, razmatrajući kandidate poput Alžira, Maroka, Tunisa i Indije. Prema postojećoj politici, zemlja se obično razmatra za sigurni popis ako je manje od pet posto njezinih tražitelja azila dobilo zaštitu u Njemačkoj tijekom razdoblja od najmanje pet godina.

Prethodni pokušaji dodavanja sjevernoafričkih zemalja propali su u Bundesratu zbog zabrinutosti oko ljudskih prava, posebno zbog postupanja s političkim disidentima i manjinama. Novi zakonodavni prijedlog nastoji zaobići te političke blokade prebacujući ovlasti donošenja odluka u potpunosti na saveznu vladu.

Politički i pravni izazovi koji predstoje

Oporbene stranke kritizirale su plan, upozoravajući da zaobilaženje Bundesrata potkopava demokratski nadzor. Zeleni tvrde da proces mora ostati podložan parlamentarnim kontrolama, dok je Lijeva stranka pozvala na potpunu reviziju postojećeg popisa. Zastupnica Lijeve stranke Clara Bünger posebno je pozvala na uklanjanje Gruzije i Moldavije, navodeći nestabilnost i zabrinutost zbog ljudskih prava u njihovim separatističkim regijama, uključujući Abhaziju, Južnu Osetiju i Pridnjestrovje.

Pravni stručnjaci primjećuju da bi odluka Europskog suda mogla prisiliti Njemačku da ponovno procijeni neke od svojih predloženih oznaka azila. Specijalist za azilno pravo Daniel Thym sa Sveučilišta u Konstanzu rekao je da bi novi postupak mogao biti pravno dopušten, ali ne bi riješio praktične poteškoće deportacija, budući da mnoge zemlje nerado prihvaćaju odbijene tražitelje azila. Thym je naglasio potrebu za dodatnim mjerama, poput pregovaranja o sporazumima o povratku, kako bi se politika učinila učinkovitom.

Strategija koordinacije i deportacije na razini cijele EU

Rasprava u Njemačkoj odražava šire rasprave unutar Europske unije o usklađivanju politika azila i deportacije. Ministri unutarnjih poslova istražuju stvaranje zajedničkih centara EU za repatrijaciju odbijenih tražitelja azila, tvrdeći da bi zajednički napori mogli ojačati pregovaračku moć sa zemljama izvan EU.

Dobrindt podržava koncept, sugerirajući da bi zajedničko djelovanje EU-a moglo postići rezultate koje pojedinačne države ne mogu. Inzistira na tome da su promjene politike namijenjene odvraćanju od neutemeljenih zahtjeva za azil i osiguravanju da oni kojima je naloženo da odu to učine bez odgode. „Oni koji ne mogu ostati ne bi trebali uopće dolaziti“, rekao je tijekom parlamentarne rasprave.